STAV:

Sitan posed bez krupnog zalogaja

Kosta Rajević 
Urednik društveno ekonomske rubrike, "Poljoprivrednik"

Kosta Rajević Urednik društveno ekonomske rubrike, "Poljoprivrednik"

Ako težimo da budemo deo velike agrarne porodice EU neminovni su dublji rezovi u zemljišnoj politici. Ukrupnjavanje poseda nameće se kao prioritet koji ne može biti ostvaren bez sveobuhvatnog državnog programa i istrajnosti u njegovom sprovođenju. To se u prvom redu odnosi na sređivanje katastra i komasaciju obradivog poljoprivrednog zemljišta o državnom trošku.

Uključivanje srpskog agrara u evropske integracije  spada svakako među prioritete aktuelne državne administracije. Ubrzano donošenje zakonske regulative, harmonizovane sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU, ne može, koliko god to dežurni kritičari želeli da ospore, kao ispraznu retoriku. To je proces koji se, s manje ili više uspeha, ipak, odvija po utvrđenom scenariju već viđenom i razrađenom u zemljama istočne Evrope i neposrednom okruženju.

Olako obećanu brzinu za brži evropski korak srpskog agrara ipak treba uzeti sa debelom rezervom. Poljoprivredni zakoni, ma koliko god sličili modernim, evropskim, neće ništa pomeriti nabolje bez njihove prkatične primene. A da bi se valjano inpmplementirali nužno je rešiti mnoge nagomilane rebuse među kojima usitnjenost i rasparčanost poseda, koji sigurno spada među prioritete.

Činjenice govore same za sebe: od 4,2 miliona hektara obradive površine u Srbiji 87 je u privatnom vlasništvu, a samo 13 odsto pripadaju državi i poljoprivrednim preduzećima. Prosečna veličina gazdinstva u Srbiji je tri, a u Danskoj, primera radi,  42,6, u Velikoj Britaniji 69,3 hektara! Uporedni podaci deluju još drastičnije ako se zna da samo 2,9 odsto obradivog zemljišta u Srbiji čine posedi veći od 5.000 hektara, a da je broj gazdinstva 700.000, od čega je registrovano tek nešto oko pola. Vlasnička struktura zemljoposednika je poprilično šarolika jer je onih koji zvanično obrađuju zemlju sve manje, a paora "iz hobija" - što je trend -  sve više!

Iskustva razvijenih evropskih poljoprivreda nedvosmisleno ukazuju da samo krupna gazdinstva i velika imanja donose traženi kvalitet proizvoda i profit. To je i logično s obzirom da patuljsti posedi ne omogućavaju primenu savremenih agrotehničkih mera i adekvatnih rešenja za veći prinos. Veliki posedi, praksa je nedvosmisleno pokazala, imaju znatno veće mogućnosti za unapređenje tehnologije proizvodnje, integralnu i biološku zaštitu useva i proizvoda, racionalnije i ekonomičnije korišćenje mehanizacije, efikasnije navodnjavanje, okupljanje na jednom mestu i timski rad najboljih naučnih i stručnih kadrova...

Ukrupnjavanje poseda, uz primenu visoke tehnologije u proizvodnji, nema alternativu u savremenoj poljoprivrednoj praksi u EU. Statistika <i>Evrostata</i>, agencije koja se bavi analitičkim istraživanjem poljoprivrede EU, kaže da je prosečna veličina poseda  poljoprivrednog gazdinstva 60 hektara, a ostvareni dohodak iznosi najmanje 150.000 evra. Analitičari su, komparativnim metodama izračunali da jedan seljak u Nemačkoj, sa svojom produktivnošću, hrani 152 stanovnika, a njegov kolega u Srbiji svega 18!

Veliki posedi u Srbiji, raspadom i loše vođenom privatizacijom većine agrokombinata i velikih poljoprivrednih preduzeća, praktično su, čast izuzecima, uništeni. Kako reče jedan uvaženi stručnjak država je zaklala vola, a zauzvrat dobila tanku šniclu. Dugogodišnja politika usitnjavanja i rasparčavanja poseda sada naplaćuje danak ostvarivanjem sitnosopstveničkih umesto opštih državnih interesa koji osiguravaju prehrambenu sigurnost nacije. Podržavljenje PKB Beograd i PIK  Zemun i najvljena vlasnička (pre)transformacija PIK Bečaja, čini se, više je bacanje spasonosnog pojasa davljeniku nego ozbiljnost namere države da se zaustavi proces retrogradnog usitnjavanja poseda i krene sa njihovim ukrupnjavanjem.

Ako težimo da budemo deo velike agrarne porodice EU neminovni su dublji rezovi u zemljišnoj politici. Ukrupnjavanje poseda nameće se kao prioritet koji ne može biti ostvaren bez sveobuhvatnog državnog programa i istrajnosti u njegovom sprovođenju. To se u prvom redu odnosi na sređivanje katastra i komasaciju obradivog poljoprivrednog zemljišta o državnom trošku. Osnivanje stimulativnih fondova za otkup zemlje od staračkih i nepoljoprivrednih domaćinstva i njihovo objedinjavanje, jedna je od mogućih opcija kao i insisiranje na izmeni Zakona o nasleđivanju gde prioritet u dobijanju zemlje treba da imaju oni koji je obrađuju i od nje žive...

Bez konsentracije velikih poljoprivrednih površina, po mišljenju velikog broja stručnjaka, nemamo mnogo šanse na uspeh u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU. Proizvodnja za probirljivo tržište Evropske unije zahteva primenu formule 3 K  (kvalitet, kvantitet, kontinuitet) a to se, pod stručnim nadzorom naučnih instituta i  poljoprivrednih zavoda, jamčano, može ostvariti samo na velikim površinama s razrađenim upravljačkim sistemima.

Komentari:

27. jun 2010. 05:33
tarana
velike povrsine i razradjeni sistemi? prosecna velicina gazdinstva u EU je 60ha. meni to ne izgleda kao spektakulano velika povrsina. nije problem u povrsini nego u parama! prosecna subvencija u EU 350e/ha a u srbiji 130e/ha.u slicnoj srazmeri su i subvencije za nabavku opreme i izgradnju objekata. naravno da nismo konkurentni, kad su nam dotacije manje 3x od evropskih i kad nase svinje i goveda zive u sklepanim objektima a njihove u hajatu, kad zemlju obradjujemo traktorima starim 20 godina a oni spejs satlom! pik zemun i pkb nisu podrzavljeni zbog investicija u poljoprivredu, vec zbog gradjevinskog zemljista.
27. jun 2010. 07:05
Đorđe Simović
U tekstu "Sumrak industrijske poljoprivrede" na linku http://www.poljoprivreda.info/?oid=26&id=891 možete pročitati članak Ratka Karolića koji razmišlja u drugom pravcu i predlaže sasvim opozitnu strategiju. Članak je potkrepljen mnoštvom linkova. Zaključak izvedite sami.
18. juli 2010. 18:36
Jelena Vuković
Prvi problem su neprevedene parcele zemlje sa umrlih vlsnika na drugo i treće ,,koleno".Treba država da nađe način da to sprovede jednostavno i besplatno .Zemlja pripada živima. Samo je oni mogu obrađivati, čuvati i ostvarivati interes i za sebe i za državu. Nakon toga se može vršiti komasacija ili paralelno. Zbog toga mnogi naslednici nisu ostvarili podsticajna sredstva države za neprevedene parcele koje obrađuju.Ne mogu ih dobiti ni oni koji takvu zemlju uzimaju u zakup. Nepravedno je i nepošteno ne davati podsticaj svima koji obrađuju zemlju, jer svi imaju troškove i prinose i svi plaćaju porez.
17. novembar 2010. 11:22
Nikola Tasic
Još jedna od masovnih prevara, ukrupnjavanje poseda, genetsko modifikovanje i monokulture kao odgovor na predstojeću svetsku glad. Svako iole pismen zna da nijedna od ovih tvrdnji nije tačna ali ako se dovoljno puta ponovi uvek se nadje neki papagaj da je ponavlja unedogled. Ko može da ima koristi od ukrupnjavanja poseda, seljak svakako ne, uostalom vi ga i ne pominjete, za vas je on već otišao u prošlost kao i njegovo tradicionalno znanje biodiverzitet i slobodno društvo. Sve u ime napretka pa makar on i ne bio održiv, ostavićemo deci pustinju ali bitan je profit sada i što veći. Vi bi kao ekonomista trebali da znate i nešto o poljoprivredi da bi komentarisali agrarnu politiku. Kad već navodite prosečne površine gazdinstava onda bi bilo uputno da navedete i koji je udeo onih preko hiljadu hektara doveo do takvih za vas interesantnih ali svakako ne merodavnih prosečnih površina. O kakvoj komasaciji može biti reč kada je katastar u haosu i već se godinama prazno obećava pomak u njegovom ažuriranju.
8. januar 2011. 07:56
Milos Avramovic
meni sve ovo lici na teoriju zavere.Kako ukrupniti posede u sumadiji pa cak i pomoravlju,dali neko zna kako izgleda ovo podrucje.mozda se ovo odnosi samo na Vojvodinu,ali pre svega bih podsetio neke da prvo procitaju knjigu Dejana Lucica,,Operacija Mojsije.evo jednog dela iz te knige. БЕГ У ЕВРОПУ !!!Са престанком претње нуклеарног рата и усвајањем нове глобалне стратегије САД операција "Мојсије" је избила у први план. Пошто су били упознати са планом САД које су у наредних тридесет година желеле да присвоје 80% светских резерви нафте, окупацијом Сирије, Либије, Ирака, Ирана..., Израелци су прогнозирали јачање исламског тероризма и сукоб цивилизација глобалних размера. За разлику од сценарија из времена хладног рата, у овом случају човечанство не би у целости пало под власт једне опције већ би се у новој подели света нашло више одвојених и међусобно изолованих целина. Аналитичка служба Мосада (израелска контраобавештајна служба) требало је да изради детаљну анализу за одабир нове земље при чему су се морали узети у обзир следећи захтеви: - будућа територија Израела мора бити држава у чијој прошлости није било антисемитизма, тј. да у њој не делују јачи антисемитистички покрети и партије; - то не сме бити национална већ пре свега мултикултурална грађанска држава; - већинско становништво не сме бити исламске вероисповести; - територија државе мора бити компактна целина са дефинисаним границама; - пожељно је чланство у политичким и војним евроатлантским организацијама; - држава мора да има излаз на значајније море и основну инфраструктуру; - број становника не би требало да буде већи од 10 милиона; - економски систем мора бити отворена капиталистичка привреда са великим процентом страног капитала; - пре почетка евакуације, израелска држава и њени грађани треба да поседују 25% привреде и земљишта одабране земље. Избор је сужен на европски континент и Руску Федерацију, јер су Африка и Азија по мишљењу Мосада трајно нестабилна подручја где велике силе не би толерисале стварање нових држава. Са друге стране, северноамеричке државе и Аустралија би у случају пораза запале у економску и политичку кризу, а отпале су и земље Јужне Америке, због револуционарних превирања и грађанских и локалних сукоба. Због величине Руске Федерације и ненасељености појединих области, размишљало се о понуди за откуп територија. Тада је на власти био Борис Јељцин, који би за одређену суму и под јачим притиском пристао на такву понуду. Ипак, Јевреји су одустали од ове понуде пошто је у Русији антисемитизам ендемски - било га је и под царевима и под комунистима. У таквим условима били би вероватнији нови сукоби, никако нови Израел. Као и Русија, и Европа је имала антисемитистичку прошлост. Од Шпаније у XИВ веку па до Немачке и њених савезника у Другом светском рату, готово све државе Западне и Источне Европе у својој историји имају макар по један велики прогон Јевреја. Осим тога, европске државе су у већини случајева државе са националним предзнаком, те би стварање суверених јеврејских ентитета довело до нових сукоба и коначног краја пута за Мојсијево племе.СРБИЈА - ПОСЛЕДЊЕ УТОЧИШТЕ !!!Са настајањем нових држава у Европи, појавила се идеја о утицању на актуелна дешавања на терену у циљу промене граница и етничке структуре одабраних држава, чиме би се у одређеном временском периоду испунили наведени захтеви. У детаљној анализи бивших република СФРЈ, Република Србија се појавила као кандидат који би уз евентуална дотеривања могао да буде идеалан избор за нови Израел. Разлози су следећи: - антисемитизам код Срба неупоредиво је блажи него у осталим балканским земљама; - Србија је по Уставу, али и по броју националних мањина, грађанска а не национална држава; - већинско становништво је хришћанско а исламски део је изолован, што је каснијим дешавањима и формализовано у облику окупације Косова и Метохије; - Србија је компактна, границе према суседима датирају још од Првог светског рата, а границе са отцепљеним републикама биле би накнадно дефинисане што је и био случај са Дејтонским споразумом; - и пре 5. октобра у Србији је постојала тенденција да се крене у евроатлантске интеграције а са петооктобарским превратом се кренуло и у практичну реализацију; - излаз на море чак и у случају распада заједнице са Црном Гором био би обезбеђен преко Грчке до Егејског мора; - Србија је временом постала отворена за страна улагања. Последњи услов, који је подразумевао власништво над 25% непокретности, своју реализацију добио је доласком владе "економских експерата" на савезном и републичком нивоу. Људи у тим владама су због економског интереса или припадности одређеним обавештајним службама били спремни да учествују у овом плану. Чињеница која је посебно одговарала реализацији израелског плана је био катастрофалан наталитет већинског народа у Србији.Математички је доказано да ће за педесет година Срби у Србији постати мањина. Таква шанса се није смела пропустити. Јеврејско руководство је у упражњеном месту видело божије провиђење. Тел Авив је дао зелено светло за почетак реализације операције "Мојсије". Почетак мешања Израела у дешавања на простору СФРЈ поклапа се се доласком демократске администрације Била Клинтона. Најистакнутији учесници америчке политике према Србији из Клинтоновог кабинета били су управо јеврејског порекла.Да ли је заиста случајност што су Јевреји Медлин Олбрајт, Ричард Холбрук, Џејмс Рубин и Весли Кларк учествовали у распаду СФРЈ и у злочинима над Србијом? Осим медија који су под контролом јеврејског капитала, у ову борбу су се укључили и познати европски интелектуалци јеврејског порекла предводећи кампању сатанизације Србије

Vaš komentar